Sve što ostane nakon što nešto završi.
Kažu da je odlazak hrabrost.
Ja kažem – ovisi o tome koliko ti srce drhti dok zatvaraš vrata ili razdoblje koje obilježava fazu tvog života i kovanja tebe trenutnog.
Neki odlaze naglo, uz buku i teatralne završetke.
Neki tiho, kao da nikad nisu ni bili.
Odlaziti ne znači uvijek gubiti.
Ponekad odeš iz grada koji si volio, iz posla koji te gušio, iz prijateljstva koje više ne diše.
Ponekad odeš iz vlastite verzije sebe koja je predugo šutjela.
I svaki taj odlazak, iako drugačiji, ostavi isti trag, onu mješavinu olakšanja, tuge i male, privatne pobjede.
Jer svako “odlazim” u sebi nosi “biram sebe”.
Dođe kad prestaneš tražiti smisao i počneš mirno disati, bez objašnjenja i kad ti prestane biti važno tko je kriv i kad shvatiš da ponekad ništa nije pošlo po zlu – samo je završilo.
I znaš što?
Tu negdje se dogodi mir.
Onaj mali, tihi, ali stvaran.
Dok odlaziš, a ostaje sve što do tad jesi.
Prebolijevanje, s druge strane, druga priča.
Tuga, nostalgija, ironija, pjesme koje bi trebalo zabraniti zakonom, i ona faza kad si “sasvim okej” dok gledaš u prazno već treći dan, ali u svemu tome, negdje između poricanja i lažnih osmijeha, počneš se vraćati sebi.
Ne naglo, nego polako – dan po dan, dah po dah.
I onda dođe shvaćanje.
Ne kao prosvjetljenje, nego kao tiho “aha”.
Shvatiš da nisi izgubio sebe, nego razdoblje.
Dio života koji si prerastao, naviku koja ti više ne pristaje, iluziju koja ti je trebala da naučiš istinu.
I da je zapravo dobro što si bio iskren, naivan, čist u svemu tome jer bolje je živjeti iskreno, nego se skrivati iza privida stabilnosti.
Poanta? Ljudi i vrijeme odlaze. Ti ostaješ.
Ponekad ranjen, ali uvijek malo mudriji.
Bogatiji za lekciju, siromašniji za iluziju.
I još uvijek voliš. Samo drugačije.
Jer život nije zbirka dolazaka i imanja, nego zbirka preživljenih odlazaka i položenih životnih testova nakon padanja.
(napisano između jedne kave, jednog poglavlja i jednog odlaska koji sam napokon razumjela)
Pišemo se sutra. Ostanite dosljedni. 🕊🫶
