Odluka da počnem pisati ovaj blog rodila se iz ideje da pokrenem vlastiti posao i otvorim web shop za svoj proizvod, ali i da se kroz blog lakše pronađem u poslovnom svijetu neograničenih mogućnosti.
Moj prvi susret sa realnom vezom za profitabilne ideje, za pravi biznis i posao se desio u užurbanom i urbanom gradu Zagrebu.
Preko partnera sam došla u kontakt sa biznismenom Davidom Gabrielom koji se tada u to vrijeme borio protiv karcinoma pa je većinu vremena provodio kod kuće u svojoj 360 fotelji i imao svo vrijeme svijeta te pisao nove projekte na kojima je radio i dalje i iz fotelje dizao firme do profita.
Želim istaknuti način na koji me David usmjerio da sama shvatim tko sam i što želim raditi i činjenicu da se nakon tog sastanka nikako i nikada nisam željela vratiti tamo, međutim, vratila sam se i danas čvrsto stojim i znajući tko sam, zahvaljujem mu se.
(Davide, hvala Vam, za svaku riječ i svako slovo, svaku kritiku i svaku pohvalu jer bez njih, danas nebi znala tko sam i koliko zapravo mogu, i zato hvala Vam.)
Nakon prvog susreta nisam previše marila za njegove riječi jer sam većinom dolazila samo sa idejama bez plana projekta ili bilo kakve informacije više od same ideje, te naravno posljedično time David me gledao kao klauna i svaki put se zapravo dobro nasmijao na račun moje ideje jer nisam imala niti informacije dali se ta ideja uopće isplati za raspravljanje.
Nakon nekoliko takvih neuspijelih pokušaja da mu ideja bude zanimljiva te da ju uzme u obzir za pisanje plana projekta, obratio mi se ful laički i pitao me, ovo neću nikada zaboraviti, citiram “Anja, šta ti zapravo znaš raditi, u čemu si dobra?” i to pitanje mi je natjeralo suze na oči jer nisam imala odgovor s obzirom da nisam imala završeno čak niti srednje obrazovanje.
Svi smo mi dobri u nečemu, samo nas često okolina ograniči po njihovim kriterijima, mogućnostima i sposobnostima i tada naša energija odlazi na prilagođavaje tome umjesto na ispunjavanje punog potencijala svoga vlastitoga talenta ili znanja.
David mi je dao prostora i vremena za maštu jer sam se tek morala pronaći u moru mogućnosti i tada sam već imala 24 godine, no međutim nisam znala tko sam i šta zapravo želim, nikako se nigdje nisam uklapala, ni u koji kolektiv, svugdje sam se osjećala loše iznutra i često mi je na poslovima koje sam radila bilo dosadno.
Poslje tog pitanja, tu istu već kasnu večer obuzele su me sve moguće emocije, plakala sam dobrih dva sata i krivila Davida da je bezobziran, da je uskog uma i pogleda i da želi imati posla samo sa uspiješnim ljudima kao i svaki biznismen, moje tadašnje mišljenje.
Međutim istina je bila puno drugačija i ja to nisam vidjela dok dobro nisam isprala oči i otvorila svoj um.
Nije bio problem u njemu, nego u meni, ja nisam vidjela dalje od osobnog, privatnog života, načina na koji sam živjela tih 24 godine nisu imali veze jedno s drugim.
Jednostavno sam rekla samoj sebi sada ili ću nastaviti plakati i kriviti Davida što ne znam ni sama što želim od života ili ću toga postati svjesna i uzeti papir i olovku i krenuti od nekud, a napametnije bi bilo od nule jer u protivnom, slijedi razočaranje, ali o tome ćemo neki drugi put.
Uzela sam cijeli set rokovnika koje možete pronaći na sljedećem linku: https://planner-boutique.com/
Dosta sam komplicirana osoba kad je priprema za rad u pitanju i često se uhvatim da na taj način ponekad i odgađam obavezu ili posao koji moram napraviti, ali sa ovim je bilo drugačije.
Jedva sam dočekala da mi stigne paket s planerima. Stigli su u roku, na adresu u predivnoj kutiji koja je bila zaštićena dodatnom kutijom.
Dobila sam i poklone, neke male knjižice poput “Na čemu sam danas zahvalna? ” što je meni bilo idealno jer volim takve stvari i otprilike je veličine informatifke pa ju je lako ponijeti sa sobom gdje god da putujete.
Divnu zlatnu kemijsku i još neke poklon bonove.
Dan danas se još služim nekima od njih, iako je prošlo dvije godine, možda i više, toliko su organizirani da se svaka strana može iskoristiti i ponekad mi je ne tako bitne obaveze bilo žao pisati u njih da ne zauzimam mjesto ako mi baš stvarno nije jako bitno.
Posebno me razveselio financijski planer jer ne vjerovatno je koliko ne znate nešto dok ne probate, pa tako ni ja nisam znala i uzela sam ovaj divan planer u ruke i saznala kroz svega nekoliko tjedana gdje zapravo odlazi moj novac i zašto mi se često desi da imam jako malo novaca i rijetki periodi kada imam i više novaca nego što mi je zapravo potrebno.
Upravo taj novac sam pomoću ovog rokovnika uspjela konačno po pratiti i iz kontrolirali i zapravo uspjeti nešto uštedjeti te i taj novac usmjeriti na nešto pametno.
Nakon što sam ispunila sve rokovnike i napisala planove, želje i usporedila sve to sa tadašnjim mogućnostima, bila sam debelo daleko od onoga što sam htjela i što bi mi donijelo svakodnevni prihod s mogućnošću rasta i razvoja u tom trenutku.
Došla sam do rezultata gdje je David bio skroz upravu i do tog trenutka, morala sam se sabrati i odlučiti šta želim i koliko mogu.
Došlo je i to pitanje na red.
Sabrala sam se i pitala samu sebe šta želim, kada to želim, kako i gdje i nakon nekoliko ideja, shvatila sam da opet idem u krivom smjeru jer se nisam prvo pitala u čemu sam dobra.
Kroz još nekoliko stranica ovih prekrasnih planera, zaključila sam i u čemu sam dobra i razmišljala kako da to unovčim.
Moja odluka je pala na crtanje vlastite kolekcije odjeće koja je poslje dobila i ime “BASIC 21” zbog svoje jednostavnosti i čistoće u krojevima, proizvod moje vlastite tvrtke “L.AMA design” i opet sam se našla pred zidom.
Ponovno sam otišla kod Davida sa nekim crtežima i otprilike nazovimo planom i dobila prvu pohvalu, ali i još nekoliko kritika jer naravno, ponovno nisam imala sve potrebno i ponovno me poslao kući da se još informiram i još učim.
U tom trenutku sam već bila očajna i više nisam imala motivacije jer nisam navikla na taj tempo, nisam znala koliko još, dali ima smisla sve to uloženo vrijeme i novac.
Međutim nisam odustala i obećala sam sebi da idem do kraja.
Uzela sam blok za crtanje u lokalnoj trgovini i neke olovke, jedno šiljilo, gumicu i jedno savitljivo ravnalo i bacila se na posao, svaki dan do svaki drugi sam nacrtala novi komad svoje kolekcije i svaki dan sam bila sve bliže prvom ozbiljnom sastanku.
Kada sam konačno završila, hrabro sam ponovno otišla kod Davida sa svojim crtežima, saznala sam informacije oko doslovno svega, krojeva, dogovorila sam stvaranje same kolekcije, cijene, nabave, primjere načina reklamiranja, potencijalne klijente za reviju u vlastitom gradu, brendiranja i još dosta toga potrebnog za kvalitetan početak rada.
Uz moje skice kolekcije BASIC21 se nalazio i logo koji sam sama izradila i baš takav mi se sviđao te sam ga odlučila predstaviti kao početnu stranu kolekcije, međutim, kiksala sam još jednom jer sam umjesto “L.AMA design” napisala “L.AMA desinge” i ispala pomalo glupa jer me David automatski pitao dali je to neka moja riječ i ja sam doslovno rekla ne, pa tako se piše i osramotila se još jednom za zadnji put, jer zašto ne očito..
No nakon ispravaka mog pogrešnog spelanja, David je očigledno dobro nahvalio moj rad i uložen trud sa čime mi je dao dodatnu motivaciju da ne odustanem i idem skroz do cilja.
Osjećaj je bio neopisiv.
Sav trud, suze i znoj, hodanja od vrata do vrata i skupljanje informacija se konačno isplatilo jer David Gabriel je rekao i potvrdio da sam spremna za svijet biznisa i za otvaranje vlastite firme i osobno mi je to bilo dovoljno da se sad stvarno uhvatim posla i ostvarim sve to.
Veselim se svakom idućem pisanju jer svaki idući post nosi jedan korak i stepenicu više u mom radu, ostanite dosljedni, bok!
