Božić kod mene ne počinje lampicama.
Ni pjesmama.
Ni poklonima.
Počinje u zdjeli.
U onom trenutku kad se maslac počne topiti pod toplinom ruku i kad se brašno prospe po radnoj plohi.
Tada znam — stigli smo.
Pečenje kolačića nije kućanski posao.
To je stanje svijesti.
To je trenutak kad prestajem juriti i počinjem biti.
Kad misli više ne skaču unaprijed, nego ostaju ovdje, u tijestu koje traži strpljenje i u pećnici koja traži vjeru da će sve ispasti kako treba.
Dok oblikujem male kolače, shvaćam da ni jedan neće biti isti.
Neki će puknuti.
Neki će biti previše zapečeni.
Neki će izgledati kao da su nastali u žurbi.
I svaki put me to nasmije, jer baš tako izgleda i život.
I obitelj.
I odnosi.
U udubljenja stavljam pekmez i u ta mala srca nesvjesno smještam sve one koje volim.
One koji su danas tu, ali i one koji su daleko — kilometrima, vremenom ili sjećanjem.
Božić ima tu čudnu sposobnost da ih sve dovede za isti stol, barem na trenutak.
Kad krenem ukrašavati, svaki kolačić dobije karakter.
Neki su veseli.
Neki su nespretni.
Neki su pretjerani.
Kao ljudi.
Kao mi.
U kuhinji je toplo, ali ne samo od pećnice.
Toplo je jer znam da ovo što radim ima smisla.
Jer u svijetu koji stalno traži više, brže i savršenije, ja biram sporije.
Biram stvarno.
Kolači će se pojesti.
Mrvice će se pomesti.
Tanjuri oprati.
Ali ono što ostane — to je ono važno.
Osjećaj da sam bila prisutna.
Da sam usporila.
Da sam dopustila Božiću da dođe onako kako dolazi najbolje — tiho, kroz miris, kroz ruke, kroz jednostavne stvari.
Za mene je Božić upravo to:
-trenutak kad shvatiš da ne trebaš ništa dodati životu — samo ga na kratko ne dirati.
🎄🤍
Pišemo se sutra. Ostanite dosljedni. Sretni blagdani 🩷🐘
