Kako ne volim hladnoću, a ipak volim zimu i snijeg.
Postoji u meni ta čudna, gotovo smiješna borba: ne podnosim hladnoću, ali volim zimu.
Toliko volim snijeg da mi se srce ugrije čim ga ugledam — iako mi se u isto vrijeme prsti smrzavaju, a obrazi peku od hladnog zraka.
I uvijek se pitam: kako je moguće osjećati dva potpuno suprotna osjećaja odjednom?
Hladnoća me iscrpljuje.
Zatvori mi ramena, ukrade mi lakoću pokreta, natjera me da poželim pobjeći u topli kutak i ostati tamo do proljeća.
Ne volim ona jutra kada se zrak čini oštriji od misli, kada je izlazak iz kreveta mali čin hrabrosti.
Nekad mi se čini da hladnoća probije sve slojeve odjeće, ali i neku nevidljivu zaštitu oko mene.
A onda — snijeg.
On pada tiho, gotovo nježno, kao da me grli na način na koji hladnoća nikada ne može.
U toj tišini pahulja ima nešto sveto, meko i čarobno.
Snijeg me vraća meni.
Vrati mi onu dječju iskru zbog koje mi oči zasjaje, zbog koje mi se usne razvuku u osmijeh, pa čak i ako je on samo za mene, skriven ispod toplog šala.
Gledam kako snijeg prekriva svijet i odjednom sve izgleda manje grubo.
Kao da zima želi da vjerujem da se ljepota ponekad skriva ispod hladnoće, da se najmirniji trenuci rađaju iz nečeg što na prvi pogled odbija.
Ta kontradikcija — hladnoća koja me odbija i snijeg koji me privlači — nekako me nauči da su i u životu takve stvari često najposebnije.
I tu, dok stojim u zraku koji me pecka po licu, osjetim nešto toplo u grudima.
To nije toplina kaputa ili rukavica.
To je ona unutrašnja, ona koju nose uspomene, mala očekivanja, mirni trenuci sa sobom i drugima.
Zima me podsjeti da toplina nije samo temperatura — to je osjećaj.
Ove zime odlučila sam taj osjećaj pretočiti u nešto stvarno.
Dok već imam završenu svoju proljetno–ljetnu kolekciju, nacrtanu s lakoćom i svjetlošću koja pripada tim godišnjim dobima, u meni se javila želja da baš ove zime stvorim i zbirku topline.
Žensku zimsku kolekciju — nešto što će grliti tijelo baš onako kako snijeg grli svijet.
Nešto što će spojiti mekoću, eleganciju i onu tihu čaroliju zbog koje zima nikada nije samo hladnoća.
Planiram dopustiti snijegu da me inspirira, da mi pokaže linije, nijanse, teksture i oblike koje nikad ne bih primijetila da zimu ne osjećam tako duboko.
Možda je baš ta moja borba s hladnoćom prostor iz kojeg će nastati najtopliji dizajni.
Možda ću uvijek mrzovoljno škrgutati zubima kad izađem na ledeni vjetar.
Možda ću uvijek prevrtati očima kad mi se ruke smrznu do bola.
Ali kad vidim prve pahulje, kad osjetim onu prazničnu tišinu zime… srce mi se otopi brže nego što snijeg topi pod dlanovima.
Možda ne volim hladnoću — ali zima i snijeg u meni probude nešto nježnije, dublje i stvaralačko.
Nešto što će, ove godine, možda postati prva zimska kolekcija, ko zna. 😇❄☃️
