Danas sam prošla kroz nešto što me je razdrmalo do kostiju, ali iz nekoliko razloga.
Nešto što ću i dalje nazvati samo događajem, ali istina je da je to bio trenutak koji me ogolio, raskinuo i opet sastavio — jaču, tvrđu, prkosniju.
Opet sam stajala pred sustavom koji me je pokušao pretvoriti u tišinu, kao da sam samo glas koji se može ugasiti jednim pogledom, jednom rečenicom, jednim „šuti za svoje dobro“.
Rekli su mi da je najpametnije da šutim.
Da je lakše kad ne govoriš.
A u meni su se lomili valovi, u meni je tutnjala nevrijeme.
Osjećala sam kako mi srce udara snažnije od njihovih riječi, kako mi duša gori jače od njihovih pokušaja da me smire.
Svaka njihova izrečena „uputa“ bila je udarac, ali i iskra.
Jer što su me jače pritiskali, to je nešto u meni snažnije raslo.
I opet — nisu vidjeli ono najvažnije.
Nisu vidjeli tko stoji iza mene.
Četiri mala bića, četiri duše, moje sve — moja djeca.
Gledaju me, prate, upijaju svaku moju odluku.
Njihovi pogledi su mi danas bili kao ruke koje me drže da ne padnem.
Njihova prisutnost šapće mi da ne smijem pokleknuti, da ne smijem pristati na šutnju koju mi guraju pod kožu, svaki put!
Kako da ih naučim borbi ako ja spustim glavu?
Kako da im pokažem što znači imati prava, ljudska prava, ako se svaki put povučem čim mi netko kaže da moram?
Kako da od njih očekujem hrabrost, ako ne vide moju?
Danas sam osjetila hladnoću sustava, njegov tvrdi, bešćutni zid.
Ali osjetila sam i sebe kao nikad prije.
Osjetila sam kako mi se u grudima skuplja sve ono što su htjeli slomiti — ponos, prkos, ljubav prema svojoj djeci, ljubav prema istini.
Osjetila sam kako se u meni rađa snaga koju ni oni, ni njihova pravila, ni njihove „opomene“ ne mogu ugasiti.
Ono što sam izdržala nije samo nepravda.
To je bila oluja koja me pokušala progutati — a ja sam kroz nju prošla uspravno.
Sa suzama možda, sa strahom, sa bolom u želucu, svakako, ali uspravno.
I u svakoj toj boli, u svakom tom strahu, u svakom dahu koji je pekao, osjetila sam zašto se borim.
Ne dam se.
Neću stati.
Možda ću na trenutak utihnuti, ali to će biti tišina u kojoj dišem snagu, u kojoj skupljam hrabrost, u kojoj podsjećam samu sebe da sam živa i da me netko gleda.
A kad mi kažu da trebam šutjeti, ja ću vikati još jače.
Za sebe.
Za njih.
Za sve što mi pokušali oduzeti.
Za sve što znam da zaslužujem.
Moja pobjeda je u meni.
I u svakom malom srcu koje me zove Mama.
I dok god oni stoje iza mene, ne postoji sila koja me može utišati. 🌊📝
Pišemo se sutra. Ostanite dosljedni. 🫡🩵
