Znaš one trenutke kad ti se čini da sve puca po šavovima?
Kad ti se srce stegne od umora, a misli postanu teške kao da nose cijeli tjedan na leđima.
Kada se pitaš radi li se išta, napreduje li išta, vidi li itko tvoj trud.
Upravo tada—u toj tišini, toj gruboj borbi—rađa se ono najveće u tebi.
Ova slika nosi tu energiju: ti, u svojoj maloj sobi, dok kiša udara po staklu. Svijet izvan ne zna koliko puta si iznutra rekao “još jednom”, “još malo”, “još samo danas”.
I baš ta upornost te vodi bliže nego što misliš.
Ono što sada osjećaš nije teret nego znak.
Znak da se nešto pomiče.
Da si na pragu proloma, taman prije nego što pukneš u svjetlo.
Najveći otpor uvijek dolazi tik prije proboja.
Život te stisne, zavrne, malo prodrma, kao da pita:“Hoćeš li i dalje? Jesi li spreman?”
A ti jesi.
I više nego što misliš.
I sve to se povezuje s tvojom pričom stvaranja.
Ako se sjećaš onog prethodnog posta o tvojoj etiketi—o onom trenutku kada si prvi put spojila komadić sebe s komadićem tkanine—onda znaš koliko je svaka sitnica nastala iz tišine, strpljenja i vjere u sebe.
Taj pečat, ta etiketa, taj mali znak identiteta koji si spojila s haljinom, nije samo detalj.
To je dokaz tvog puta, tvojih pokušaja, tvojih osvita i padova.
Upravo zato, kad danas osjetiš težinu, znaj: Tvoji komadi, tvoja etiketa, tvoj rad—ništa od toga ne bi postojalo da nisi znala izdržati.
I sve što sada proživljavaš samo te još dublje utiskuje u ono što stvaraš.
Ako te sada boli—blizu si.
Ako ti je teško—rasteš.
Ako ti se čini da stojiš u mraku—tu se stvaraju najjače verzije tebe.
Još malo.Još par malih koraka.
I izaći ćeš s onom istom snagom s kojom si jednom spojila svoju etiketu s prvim komadom odjeće—tiho, ali nepogrešivo tvoje. 💛
Pišemo se sutra. Ostanite dosljedni. 🫡
Bravooo!!! ❤️💫